NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA (5. travnja 2020.)

Prvo čitanje: Iz 50 , 4-7

Lica svojeg ne zaklonih od pogrda, ali znam da se neću postidjeti.

Čitanje knjige proroka Izaije

Gospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps22 , 8-9.17-18a.19-20.23-24

Pripjev:

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Svi koji me vide, podruguju se meni, razvlače usne, mašu glavom: »Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine moje i za odjeću moju baciše kocku. Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi; snago moja, pohiti mi u pomoć!

A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. »Koji se bojite Gospodina, hvalite njega! Svi od roda Jakovljeva, slavite njega! Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

Drugo čitanje: Fil 2, 6-11

Ponizi sam sebe... zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

Krist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikā, zemnikā i podzemnikā. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca. Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mt 26, 14 – 27, 66

Muka Gospodina našega Isusa Krista.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Jedan od dvanaestorice, zvan Juda Iškariotski, pode glavarima svećeničkim i reče: »Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.« A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka. Otada je tražio priliku da ga preda. Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: »Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?« On reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: 'Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim pashu sa svojim učenicima.'« I učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu. Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. I dok su blagovali, reče: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.« Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: »Da nisam ja, Gospodine?« On odgovori: »Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.« A Juda, izdajnik, prihvati i reče: »Da nisam ja, učitelju?« Reče mu: »Ti kaza.« I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: »Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!« I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: »Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.« Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. Tada im reče Isus: »Svi ćete se vi još ove noći sablazniti o mene. Ta pisano je: 'Udarit će pastira i stado će se razbjeći' Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.« Nato će mu Petar: »Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!« Reče mu Isus: »Zaista, kažem ti, još ove noći, prije negoli se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti!« Kaže mu Petar: »Bude li trebalo i umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti.« Tako rekoše i svi učenici. Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: »Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.« I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: »Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!« I ode malo dalje, pade ničice moleći: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.« I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: »Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« Opet, po drugi put, ode i pomoli se: »Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!« I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: »Samo spavajte i počivajte! Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica.« Dok je on još govorio, gle, dođe Juda, jedan od dvanaestorice, i s njime silna svjetina s mačevima i toljagama poslana od glavara svećeničkih i starješina narodnih. A izdajica im dao znak: »Koga poljubim, taj je, njega uhvatite!« I odmah pristupi Isusu i reče: »Zdravo, Učitelju!« I poljubi ga. A Isus mu reče: »Prijatelju, zašto ti ovdje!« Tada pristupe, podignu ruke na Isusa i uhvate ga. I gle, jedan od onih koji bijahu s Isusom maši se rukom, trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho. Kaže mu tada Isus: »Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu. Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? No kako bi se onda ispunila Pisma da tako mora biti?« U taj čas reče Isus svjetini: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite? Danomice sjedah u Hramu naučavajući i ne uhvatiste me.« A sve se to dogodilo da se ispune Pisma proročka. Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu. Nato uhvatiše Isusa i odvedoše ga velikomu svećeniku Kajfi, kod kojega se sabraše pismoznanci i starješine. A Petar je išao za njim izdaleka do dvora velikog svećenika; i ušavši unutra, sjedne sa stražarima da vidi svršetak. A glavari svećenički i cijelo Vijeće tražili su kakvo lažno svjedočanstvo protiv Isusa da bi ga mogli pogubiti. Ali ne nađoše premda pristupiše mnogi lažni svjedoci. Napokon pristupe dvojica i reknu: »Ovaj reče: 'Mogu razvaliti hram Božji i za tri ga dana sagraditi.'« Usta nato veliki svećenik i reče mu: »Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi protiv tebe svjedoče?« Isus je šutio. Reče mu veliki svećenik: »Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?« Reče mu Isus: »Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.« Nato veliki svećenik razdrije haljine govoreći: »Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci! Evo, sada ste čuli hulu! Što vam se čini?« Oni odgovoriše: »Smrt zaslužuje!« Tada su mu pljuvali u lice i udarali ga, a drugi ga pljuskali govoreći: »Proreci nam, Kriste, tko te udario?« A Petar je sjedio vani u dvorištu. I pristupi mu jedna sluškinja govoreći: »I ti bijaše s Isusom Galilejcem.« On pred svima zanijeka: »Ne znam što govoriš.« Kad iziđe u predvorje, spazi ga druga i kaže nazočnima: »Ovaj bijaše s Isusom Nazarećaninom.« On opet zanijeka sa zakletvom: »Ne znam toga čovjeka.« Malo zatim nazočni pristupiše Petru i rekoše: »Doista, i ti si od njih! Ta govor te tvoj izdaje!« On se tada stane zaklinjali i preklinjali: »Ne znam toga čovjeka.« I odmah se oglasi pijetao. I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: »Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.« I iziđe te gorko zaplaka. A kad objutri, svi su glavari svećenički i starješine narodne održali vijećanje protiv Isusa da ga pogube. I svezana ga odveli i predali upravitelju Pilatu. Kada Juda, njegov izdajica, vidje da je Isus osuđen, pokaja se i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: »Sagriješih predavši krv nedužnu!« Odgovoriše: »Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!« I bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi. Glavari svećenički uzeše srebrnjake i rekoše: »Nije dopušteno staviti ih u hramsku riznicu jer su krvarina.« Posavjetuju se i kupe za njih lončarovu njivu za ukop stranaca. Stoga se ona njiva zove »Krvava njiva« sve do danas. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: »Uzeše trideset srebrnjaka – cijenu neprocjenjivoga kojega procijeniše sinovi Izraelovi – i dadoše ih za njivu lončarovu kako mi naredi Gospodin.« Dovedoše dakle Isusa pred upravitelja. Upita ga upravitelj: »Ti li si kralj židovski?« On odgovori: »Ti kažeš.« I dok su ga glavari svećenički i starješine narodne optuživale, ništa nije odgovarao. Tada mu reče Pilat: »Ne čuješ li što sve protiv tebe svjedoče?« I ne odgovori mu ni na jednu riječ te se upravitelj silno čudio. A o blagdanu upravitelj je običavao svjetini pustiti jednoga uznika, koga bi već htjeli. Tada upravo bijaše u njih poznati uznik zvani Baraba. Kad se dakle sabraše, reče im Pilat: »Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?« Znao je doista da ga predadoše iz zavisti. Dok je sjedio na sudačkoj stolici, poruči mu njegova žena: »Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega.« Međutim, glavari svećenički i starješine nagovore svjetinu da zaište Barabu, a Isus da se pogubi. Upita ih dakle upravitelj: »Kojega od ove dvojice hoćete da vam pustim?« A oni rekoše: »Barabu!« Kaže im Pilat: »Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?« Oni će: »Neka se razapne.« A on upita: »A što je zla učinio?« Vikahu još jače: »Neka se razapne!« Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: »Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!« Sav narod nato odvrati: »Krv njegova na nas i na djecu našu!« Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne. Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa u dvor upraviteljev i skupiše oko njega cijelu četu. Svukoše ga pa zaogrnuše skrletnim plaštem. Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: »Zdravo, kralju židovski!« Onda pljujući po njemu, uzimahu trsku i udarahu ga njome po glavi. Pošto ga izrugaše, svukoše mu plašt, obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše da ga razapnu. Izlazeći nađu nekoga čovjeka Cirenca, imenom Šimuna, i prisile ga da mu ponese križ. I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko mjesto, dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htjede piti. A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku. I sjedeći ondje čuvahu ga. I staviše mu ponad glave krivicu napisanu: »Ovo je Isus, kralj židovski.« Tada razapeše s njime dva razbojnika, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, sidi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama, rugajući se, govorahu: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: 'Sin sam Božji!'« Tako ga vrijeđahu i s njim raspeti razbojnici. Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? A neki od nazočnih, čuvši to, govorahu: »Ovaj zove Iliju.« I odmah pritrča jedan od njih, uze spužvu, natopi je octom, natakne je na trsku i pruži mu piti. A ostali rekoše: »Pusti da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.« A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh. I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa, vidjevši potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: »Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.« A bijahu ondje i izdaleka promatrahu mnoge žene što su iz Galileje išle za Isusom poslužujući mu; medu njima Marija Magdalena i Marija, Jakovljeva i Josipova majka, i majka sinova Zebedejevih. Uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji i sam bijaše učenik Isusov. On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu se dadne. Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u stijeni. Dokotrlja velik kamen na grobna vrata i otiđe. A bijahu ondje Marija Magdalena i druga Marija: sjedile su nasuprot grobu. Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: »Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: 'Nakon tri dana uskrsnut ću.' Zapovjedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: 'Uskrsnuo je od mrtvih!' I bit će posljednja prijevara gora od prve.« Reče im Pilat: »Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!« Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu. Riječ Gospodnja.

HOMILIJA

[U Isusovoj se muci zrcali naše dostojanstvo i naše spasenje]

„A sve se to dogodilo da se ispune Pisma proročka.” (Mt 26,56).

Draga braćo i sestre! U evanđelju je nekoliko puta naglašeno da Isus slavi Pashu (usp. Mt 26,17–19): ne nekakvu oproštajnu večeru na kojoj će učenicima dati posljednje upute prije odlaska, nego pashalnu večeru, koju sa svojom mukom i uskrsnućem povezuje u jednu cjelinu. Pasha je bila godišnji spomen na noć kada je Bog na čudesan način izveo Židove iz egipatskog ropstva i poveo ih u obećanu zemlju. Tada je dvanaest izraelskih plemena blagovalo janje bez mane i jelo beskvasni kruh. Krvlju tog janjeta mazali su ulaze u kuće kako smrt ne bi ušla u njihove domove. Nova Pasha, koju Isus uspostavlja, ispunjenje je stare Pashe. On okuplja dvanaest učenika na objed i priprema ih za izlazak iz zemaljskog ropstva i put prema nebeskoj obećanoj zemlji. Sebe poistovjećuje sa žrtvovanim jaganjcem te daje svoje tijelo i svoju krv ljudima za hranu kako bi se sačuvali od smrti. Nakon izlaska iz Egipta Bog je četrdeset godina poučavao Izrael u pustinji prije negoli ga je uveo u obećanu zemlju, a nakon novog Izlaska Isus je četrdeset dana poučavao svoje učenike prije negoli je otišao u nebesku obećanu zemlju, te im tako pripravio put da i oni pođu za njim. Kao što je nakon prvog Izlaska u krvi sklopljen savez s Bogom (usp. Izl 24,8), tako sada Isus u svojoj krvi sklapa novi Savez, na otpuštenje grijeha (usp. Mt 26,28; Iz 53,12). Drugo ispunjenje Pisama koje ćemo istaknuti jest ono o Sluzi Gospodnjem. Prorok Izaija spjevao je četiri pjesme o tajanstvenom liku koji će biti Božji pomazanik i donijeti mir, ali će mnogo patiti te biti ubijen zbog tuđih grijeha. Jednu smo od njih slušali u prvom čitanju. Treća i četvrta pjesma (Iz 50,4–9 i Iz 52,13–53,12) opisuju muku toga tajanstvenog Sluge, ali možemo uočiti da je ovdje riječ o Isusu. Sluga je „među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi” (Iz 53,12), a tako i Krist umire za mnoge „na otpuštenje grijeha” (Mt 26,27). “K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.” (Iz 53,7). Pred svojim tužiteljima „Isus je šutio” (Mt 26,63; usp. Mt 27,14). Izaijin Sluga Gospodnji nije skrivao svoje lice „od uvreda ni od pljuvanja” (Iz 50,6), a Isusa su također „pljuvali u lice i udarali ga” (Mt 26,67). Sluga Gospodnji umire potpuno nevin, pogubljen sa zločincima, ali je pokopan „s bogatima” (Iz 53,9). Isus je pogubljen s razbojnicima, a pokopan je u grobu bogataša Josipa iz Arimateje (usp. Mt 27,57–60). Posljednje ispunjenje jest ono Psalma 22. – nešto što može zbuniti vjernike koji ne poznaju dovoljno židovski način izražavanja. Isus s križa vapi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46), što su početne riječi dotičnoga psalma. Židovi su psalme, ali i ostale biblijske knjige, nazivali prema njihovim prvim riječima. Oni nisu imali Knjigu Postanka, nego knjigu U početku. Nisu imali Psalam 22., nego su imali psalam Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio. Kada Isus s križa vapije Bogu ovim usklikom, on poručuje da se upravo tada taj psalam ispunjava. To je ujedno i psalam koji smo slušali nakon prvog čitanja. Čudesno je koliko detaljno taj psalam, koji je David spjevao tisuću godina prije, opisuje Isusovu muku. Psalam govori o bacanju kocke za Isusovu haljinu (usp. Ps 22,19 i Mt 27,35). Nadalje, svećenici i pismoznanci rugaju se Isusu citirajući ovaj psalam: „Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje!” (Ps 22,9; Mt 27,43). Posebno je zanimljivo kako David govori da mu njegovi neprijatelji „probodoše ruke i noge” (Ps 17; usp. Mt 27,35) zato što, koliko znamo, Davidu nitko nije probo ruke i noge. Zašto onda pjeva ovako? Pjeva nadahnut Božjim duhom o svome potomku kojemu će se to dogoditi. To je proročki psalam koji Isus u potpunosti ostvaruje. Ako pogledamo cijelu strukturu psalma, vidjet ćemo da započinje opisom Davidova osjećaja napuštenosti, ali završava slikom obraćenja u kojoj se svi narodi klanjaju Gospodinu, što je najava obraćenja pogana (usp. Ps 22, 30). Tako i Isusova muka završava popraćena obraćenjem rimskih vojnika, odnosno pogana: „A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa, vidjevši potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: ‘Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.’” Ispovjedili su vjeru u Krista sličnu onoj koju je ispovjedio sveti Petar (usp. Mt 16,16). Draga braćo i sestre, Bog je od početka cjelokupnu povijest vodio prema Isusu Kristu: ne samo povijest čovječanstva nego i povijest svakoga od nas. Isus nije umro samo za ljude nego i konkretno za svakoga od nas – za mene i za tebe. U Pismu, u Evanđeljima, možemo vidjeti dramu svojega života, našega pada, ali i dramu Otkupitelja, koji podnosi Muku kako bi oprao naše grijehe, našu krivnju, i poveo nas u nebesku domovinu. U Njemu je naš život dragocjen, u Njegovoj se muci zrcali naše dostojanstvo i naše spasenje. Čuvajmo jedni druge. Bog s Vama! vlč. Dominik Jaić