HOMILIJA
Evo, draga braćo i sestre! Slavimo Isusovo uskrsnuće. Punina svega onoga što smo u vazmenom trodnevlju, u ova tri sveta dana iskusili. Nailazak na prazan grob znak je da se ono zaista dogodilo, da je Isus iz Nazareta doista uskrsnuo iz groba. Mi nismo bili toga svjedoci, ali naša nam je vjera snaga i poticaj da nam taj događaj ne ostane samo neki tamo povijesni događaj koji se dogodio i završio, nego, naprotiv, događaj koji mora biti prisutan u nama, u srcu svakog vjernika, događaj kojim se smijemo hvaliti, i kojeg smijemo naviještati, jer je najveći za nas, jer nam se u njemu očituje ona najveća ljubav kojom nas Bog ljubi.
Blago svete vjere koju danas imamo proizlazi od neumornog apostolskog naviještanja po cijelome svijetu. Ono što su svojim očima vidjeli i rukama opipali, ono po čemu su oni sami bili spašeni, navješćivali su hrabro dalje. I tom njihovom predanju, da vjeru u Krista uskrsloga pronesu po cijelome svijetu, dugujemo i mi svoju vjeru i svoje spasenje, jer smo dio te iste Crkve apostolske. Ali si moramo postaviti pitanje: kako i na koji način ja kao vjernik tu vjeru, to uskrsnuće doživljavam? Da li je u mome životu ugrađen temelj Kristove pobjede nad smrću koja određuje vrednote moga življenja?
Stvarnost praznoga groba nije ista za sve i ponekad je teško sve to pojmiti, ponekad se nađemo u sumnjama i nerazumijevanjima, ali zato možemo biti među onim blaženima »koji ne vidješe, a vjeruju!«. I neka nam to bude snaga i svjetlo, da ono što po vjeri jesmo, to i živimo. I danas je, i ostaje za sva vremena, znak Uskrsa Euharistija koju slavimo i molitva koju postojano upućujemo ne samo za sebe, nego i za druge, za Crkvu, za sav svijet. Da bi naš život i život Crkve postao doista znak Isusova uskrsnuća, potrebno je da svemu tomu dodamo i vlastiti život, odnosno da Isusovo uskrsnuće ne slavimo samo riječima i molitvom, nego i životom u svojim obiteljima, župnim zajednicama, susjedstvu, školi, na radnom mjestu, u društvu. Da u svakome trenutku možemo reći da smo spremni obrazložiti nadu koju nosimo u sebi. Ali isto tako, u toj vjeri i nadi u novost života, osobitu pozornost svraćamo na one koji trpe i stradavaju zbog svoje vjere, na one koji su zaboravljeni i osamljeni, na stare i nemoćne, na sve koji su potrebni Boga.
Sv. Pavao nas danas ohrabruje i govori kako ne možemo biti ravnodušni prema ovim svetim događajima. Kaže: Ako ste suuskrsnuli s Kristom, tražite što je nebesko. Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Jer naša je domovina na nebu. Mi jesmo na ovoj zemlji, mi jesmo uvjetovani vremenom, podložni smo i nevoljama i bolima, te stojimo pred velikom tajnom smrti. Međutim, mi već sad, ako si to posvijestimo, u sebi nosimo novost života. I sam Isus je na kalvariji rekao: Evo, sve činim novo! U Kristu je dakle novo stvaranje svijeta i čovjeka. Kristovim uskrsnućem postali smo novi ljudi, sposobni zadiviti ovaj svijet dobrotom. Zadobili smo ono uzvišeno dostojanstvo koje smo grijehom izgubili. I da se to više nikad ne bi dogodilo, Bog je, kako bi pokazao svoju ljubav, dao svoga Sina za nas. Da bi pokazao najuzvišeniju ljubav koju ima prema nama, bila je dovoljna samo jedna žrtva. Predao je ono najvrijednije što ima u ruke čovjeka, kako bi nas spasio. Kaže jedan pisac da je Bog svoga Sina predao u patnju, u smrt, da se više nikad ne bi dogodilo da bi ijedna patnja na ovome svijetu bila uzaludna, već da svaka patnja i muka ima svoj smisao u Kristu.
Ako proučimo povijest spasenja ljudskoga, možemo vidjeti kako je Bog na sve načine čovjeka pokušao dovesti na pravi put, na put dobrote. Međutim, bila je potrebna Božja patnja, bilo je potrebno da Bog za nas u obličju čovjeka trpi i uskrsne da mi shvatimo kakvom nas ljubavlju Bog ljubi. Nema veće ljubavi, u povijesti našega spasenja, od ove. Da Bog za nas umre na križu kako bi nam pokazao put u nebo.
Zato je nepojmljivo da živimo kao da se to nije dogodilo, kao da smo određeni samo za ovu zemlju. I kada god težimo za zemaljskom slavom, kada se dajemo voditi vlastitim strastima, kada dopuštamo da se u nama razvijaju zle misli i navike, tada se u nama zatamnjuje upravo ta stvarnost koju nam Bog svojim uskrsnućem daruje.
Evo, draga braćo i sestre, posvijestimo si da je Isus Krist zaista uskrsnuo. Neka s njime uskrsne i naša radost, naša nada, naša vjera, dakle, naše kreposti kojima obogaćujemo i posvećujemo sebe i druge. I neka ta vjera, nada i ljubav budu znak ovome svijetu, da nismo sami, da ovaj svijet nije osuđen na propast, već da smo u duhu ove uzvišene Istine, pozvani činiti dobro svakome čovjeku i tako izgrađivati bolje društvo, bolji svijet. Amen!
vlč. Dominik Jaić